– Stigosmo nekako do Kraljeva. Deca slaba, bolešljiva. Neće izdržati put. Ostavim dvoje u Mataruškoj banji. U prihvatilište za ratnu siročad. -Znam to. Ostavio si mamu i ujaka. Pričala nam. Smestili ih u hotel Žiča. Ošišali do glave. Kao i drugu decu. Ležala je. Bolesna. Brat krao hranu iz kuhinje, da bi njoj dao. Nekako se oporavila. Okupatorske vojske nailazile. Nemci. Italijani. – Neki italijanski vojnici nam davali čokolade. Držali nam konopac za preskakanje. Bilo je dobrih ljudi i među njima. Vaspitači nas vodili na Ibar, na kupanje. Kažu da je lekovita voda. Jeli u trpezariji. Najčešće pasulj, i parče hleba. I crne masline. Njih niko nije voleo. Kad završimo ručak, na stolovima ostanu masline. Crne se. Kao bubašvabe. Tako je to išlo dok nas vaspitač nije postrojio. Svako da pojede bar polovinu masline. Pred njim. Onda može da ide. Tako nekoliko dana. Posle se otimali. Davali pola hleba za maslinu.
Na Badnje veče ‘43 drugi deo
