TEČA O DRUGOM SVETSKOM RATU. – Veliko se zlo tada spustilo na Srbiju. Mnogo veliko. Stradalo stanovništvo. Kao nikada do tada. Bilo, ne ponovilo se.
STRUMICA, LETO 1942. Deda psuje okupatore i bugarskog cara Borisa. U kafani. Na sav glas. -Nije meni što su me prijavili. Jesam, psovao sam. Nego mi je to što me naš čovek prijavio . – Jesi li ga sreo posle rata? – Jesam, kad sam išao u Makedoniju da izvadim neka dokumenta. Sreli se na ulici. U zemlju gleda, oborio glavu. – Jesi li mu nešto rekao? – Šta da mu kažem? Njegova bruka i sramota. Zna on šta je uradio, neka živi s tim. A te noći, upali bugarski vojnici u kafanu. Izveli me napolje. Tukli kundacima. Ostavili me da ležim u blatu. Mislili da sam mrtav. Posle se nekako pridignem. Stignem do kuće. Upregnem konja. Baba i deca na kolima. Šestoro. Gledam da odmaknem što dalje, dok ne svane. Što dalje i što brže. – Šta si nameravao? Gde da ideš? – Najprv, prema Skoplju. Najposle, još dalje. U Srbiju.
Na Badnje veče ‘43
