Protulon Zeba – Priča 14

Sat na tornju pokazuje 7 sati. Veče. Protulon utrčava u poslastičarnicu. Gospodin Šnediger nalakćen na tezgu: -„Kasniš dečače, Andjelina te čekala neko vreme.“ –„Otišla…?“ –„De,de, nije smak sveta. Otišla je da nešto obavi. Vratiće se. A do tada, probaj šampite. Sveže su.“
***
Na zidu poslastičarnice stoji uramljena fotografija. Konjska zaprega vuče top. Poslastičar se smeška: –„Gledaš fotografiju? Napravljena je za vreme Prvog svetskog rata. Negde u okolini Lavova. Galicija. Tu je moj otac pao u rusko zarobljeništvo. Hteli su da ga streljaju. Život mu je spasio neki poručnik. Srbin. Dobrovoljac u ruskoj vojsci. Živorad mu beše ime. Po njemu sam dobio ime. Ali odavno me niko tako ne zove.“ Protulon sleže ramenima: –„Gospodine Šnediger, šampite su odlične. Kao i uvek.“
***
Tresak vrata. Kao grom. Za munje se pobrinula Andjelina: –„Gde si ti do sad?! Nemoj mi samo reći da si opet negde usput dobio neki šamar, pa te to zadržalo?!“ –„Nee… Bio sam kod Estere. Odneo sam neki rad.“ –„Sigurno je taj rad od svetskog značaja, sudeći po vremenu koje si proveo tamo.“ Protulon je pokušao da odgovori. Bezuspešno. –„Zvao si me da jedemo šampite ili su u pitanju neki ljubavni jadi? Rebeka?“ –„U stvari mislio sam da porazgovaramo o …“ Andjelina je odmahnula rukom i pogledala u starog poslastičara: –„ Posle ćeš o tome. Znaš li da je ovo moj teča? Tetak. Teča Živorad. Skraćeno: Žika. Mnogo je dobar. Za razliku od tebe. Jedino vam je zajedničko to što volite da igrate šah.“ Skraćeni teča prošapta svom miljenčetu: -„ Vikom si preplašila dečaka. Vidi kako je ubledeo. Treba da budeš malo ljubaznija.“ Nastavio je gledajući u Protulona: -„ Pre večeri obično nema mnogo gostiju. Naiđi ponekad. Da odigramo poneku partiju. A sad me deco izvinite, vreme je da izvadim štrudlu iz pećnice.

***
Ostavši nasamo, Protulon se nagnuo prema Anđelini: – „Kad smo prošli put razgovarali dobio sam ideju kako da napišem rad …“ –„A sad opet imaš neki problem?“ –„Da. Vidi…“
***
U narednih pola sata Protulon je pričao i crtao po papiru. Andjelina ga je naizgled pažljivo slušala. Od same priče više je zanimao pripovedač.
***
Protulon je priveo priču kraju: -„Eto, dotle sam stigao. Tu sam se zaglavio.“ Nasmejala se: –„ I sad očekuješ da te ja „odglavim?“ Klimanje glavom. Nastavila je: -„ Po tvojoj teoriji, nekakva malena čestica, recimo elektron, postoji u nekom trenutku, pa ne postoji, pa opet postoji?“ Protulon je nestrpljivo prekinuo: –„ Ne kažem to. Nego da kad ga posmatramo, u neka dva trenutka, tada znamo gde je. Ali ne znamo šta se sa njim dešava između ta dva trenutka. Gde se tada nalazi možemo samo da pretpostavljamo.“ Opet se nasmejala: -„Pa nije otišao u Australiju, među kengure. Tu je on negde. Logično?“ Protulon je promrsio: -„Slažem se. Verovatnoća da je tada u Australiji je mala. Skoro nula…“ –„Baš si čudan, šta te briga gde je nekakva bezvezna čestica u nekom intervalu? Možda bi ti bilo pametnije da se okreneš i pogledaš KO je upravo ušao. I sa KIM je ušao.“ Ono „KO“ je odgonetnuo iz njenog pogleda. Pomislio je: -„Rebeka.“ Za ono drugo, „KIM“, morao bi da se okrene.
***
Andjelina ga je preduhitrila: -„Ne okreći se! Rebeka je sa Emilom. Onim što si ga razbio na šahovskom turniru. Priča se da si ga tada opasno naljutio. I da jedva čeka da „porazgovara“ s tobom. Biće bolje da krenemo.“ Okrenula se ka teči: -„Mi sad idemo! Vidimo se tečo.“ Ovo poslednje je rekla preventivno. Za slučaj kakve gužve.
***
Ulazeći u svoje dvorište, Anđelina se zahvalila: -„Lepo od tebe što si me dopratio. A ono za Rebeku i Emila prihvati kao surovu STVARNOST …“ Protulon nije sačekao završetak rečenice. Gledala ga je kako trči niz ulicu: -„Siroma dečko! Baš je to teško prihvatio.“
***
Utrčavši u svoju sobu, Protulon je nažvrljao na parčetu papira: “Dva trenutka u kojima uočavamo česticu deo su naše STVARNOSTI. Naše realnosti.“ Zadovoljstvo napisanim nije ga dugo držalo. Sreću mu je pomutilo novorođeno pitanje: „Da li to znači da se između dva trenutka naše stvarnosti nalazi… neka druga stvarnost?“

Komentariši